Tri susjeda

Jednom davno, u jednoj dalekoj šumi živjela su tri susjeda.

Susjed Lucas bio je osjećajan, ali jako svadljiv. Dane je provodio u obližnjem mlinu u kojem je svakodnevno marljivo radio. Mlin je bio drveni, a i kuća u kojoj je Lucas živio također je bila drvena.

Njegov prvi susjed Karlo, vlasnik šume, živio je u kamenoj kući. Karlo je bio jako hrabar, on je bio taj koji je čuvao šumu od svih neprijatelja, ali bio je i užasno nestrpljiv.

Treći susjed zvao se Gabriel. On je živio u slamnatoj kući, bio je bezbrižan, duhovit i kreativan, a dane je provodio promatrajući dugu i zbijajući šale.

E sad, Lucas je kao što smo već rekli bio jako svadljiv. Neprestano se svađao sa svojim susjedima! A kako je Karlo bio nestrpljiv sve mu je to skupa dozlogrdilo i odlučio je izbaciti Lucasa iz svoje šume.

Lucas je zbog toga bio jako tužan, ali nije imao izbora i morao je pronaći svoj novi dom.

Dok je tako lutao šumom naišao je na nešto predivno. Veliki dvorac napravljen od slatkiša! Lucas je bio tako sretan, a već i jako gladan pa se bacio na jedna vrata dvorca koja su bila sva od čokolade. Gric, gric, gric, pojeo je već dobar komadić vrata kad je do njega došao jedan veliki i znatiželjni mačak te mu rekao: „Mjau! Što to radiš!?“. Lucas je sav onako zamazan od čokolade počeo plakati i ispričao je mačku svoju priču. Mačak Lucian utješio je Lucasa i poslao ga kod vlasnice kuće – svestrane vile Sare. Ona mu možda može pomoći. Ali, vila Sara, iako je bila dobra, bila je i jako sramežljiva. Rekla je Lucasu da će morati ipak pitati nekog drugog da mu pomogne jer se ona ne voli baš družiti i voli biti sama u svojem dvorcu od slatkiša i tamo smišljati nove ideje za kolače i ostale slastice.

Lucas je dakle morao pomoć potražiti negdje drugdje. Zahvalio se Sari i mačku Lucianu i krenuo dalje.

Uskoro je ponovno naišao na jedan dvorac. Tamo je živjela princeza Aleksandra. Ali, ona je bila toliko sebična da je Lucasu samo rekla: „Ne! Ne može. Moj je dvorac moj i ne želim ga dijeliti s tobom!“. A kako je Lucas bio jako svadljiv počeo se svađati s Aleksandrom. U tom je trenutku naišao mudri starac Klar. Posramio je Lucasa i Aleksandru i rekao da to nije lijepo – ni svađati se, ni biti sebičan. Lucas i Aleksandra malo su razmislili o tome i zbilja su shvatili da je to blesavo! Kad se stalno svađaš samo se osjećaš loše, a kad si sebičan uopće ne možeš ni u čemu uživati jer ne dijeliš ono što imaš sa drugima!

Starac Klar rekao je Lucasu da bi mu on pomogao, ali kako i on ima manu, naime, jako je lijen! Starac Klar najviše voli ljenčariti, ležat na travi i promatrati oblake, ali zna jednog viteza koji bi mogao pomoći Lucasu. Neka se samo Lucas uputi ravno kroz šumu i na prvom skretanju neka skrene lijevo. Tamo živi jedan hrabri vitez.

Lucas je tako i napravio. Pustio je starca Klara da uživa u svojem ljenčarenju i uputio se ravno kroz šumu, zatim je skrenuo lijevo i našao se ispred jedne lijepe male utvrde. Tamo je živio vitez Alvin. Alvin je bio jako hrabar, poslušao je Lucasovu priču i odlučio mu pomoći. Otići će zajedno do Karla i tamo riješiti stvar. Pošteno će se izvikati na njega!

Ali što je, vitez Alvin zaboravio je reći Lucasu jednu stvar – on je jako zaboravljiv (tako da nije ni čudno što je to zaboravio reći Lucasu!).

Kada su došli do Karlove šume, Lucas je vitezu Alvinu pokazao Karla i rekao mu, na njega se izviči, on me potjerao iz šume. A Alvin mu je na to rekao: „A tko si ti i što ja radim ovdje?“.

U tom je trenutku naišao Gabriel i počeo se na sav glas smijati. Zatim je došao i Karlo. Pitao je Lucasa tko mu je taj novi prijatelj. Lucas je odgovorio da je to hrabri vitez Alvin. A Alvin je rekao: „Ahaaa, sad sam se sjetio! Karlo, ti jedan bezobrazniče, zašto si izbacio Lucasa iz šume!?“.

I njih su se dvoje počeli strašno svađati.

Dok su se oni svađali, Gabriel se smijao na sav glas, čak se počeo valjati po podu od smijeha!

Karlo i Alvin pitali su Gabriela što je smiješno, a on je rekao da izgledaju kao dva mačka kad se nakostriješe i svađaju i da mu je to urnebesno smiješno. Alvin je rekao da Karlo stvarno izgleda kao neki napuhani mačak, s Karlo je rekao da je Alvin kao neka dosadna mačka. Gabrijel je na to puknuo od smijeha!

Ali zamislite, u tom trenutku počeo se smijati i Alvin, zatim i Lucas i Karlo. Čitava je šuma odzvanjala od smijeha!

Na kraju su shvatili da se stvarno bezveze svađaju i da je smijeh puno bolji od svađanja.

I tako se Lucas ponovno nastanio u svojoj drvenoj kućici i tri su susjeda živjela sretno i veselo tako još puno puno godina.

Ako ikad budete šetali šumom i čuli neki smijeh, znajte – to se Gabriel, Karlo i Lucas zabavljaju jer su shvatili da je smijeh puno bolji od svađanja.

Čiča miča – gotova je priča.

Priču su povodom Međunarodnog dana dječje knjige smislili i sastavili učenici 3. razreda: Lucas Miskić, Karlo Licul, Gabriel Mikuljan, Lucija Batelić, Sara Udžvalić, Aleksandra Licul, Klara Špodnjak i Alvin Peštalić uz vodstvo knjižničarke Slađane Jukić

Leteći Loran i princeza Ariana

Jednom davno u jednoj dalekoj zemlji živio je dječak Loran. Omiljena aktivnost bila mu je ljuljanje na velikoj praćki koja se nalazila usred šume u kojoj je živio. Loran bi, čim bi vrijeme bilo sunčano i lijepo, odmah odjurio do te praćke, penjao se po njoj i naravno – ljuljao.

Bez obzira što su mu roditelji govorili da pazi i da se ne ljulja prejako, Loran je bio zaigran dječak i nije si ponekad mogao pomoći – bilo je baš primamljivo zaljuljati se na praćki najjače što je mogao! I tako je jednog dana i učinio. Ali što je, praćka je Lorana, kad je  zamahnulo svojim nožicama iz sve snage, odbacila daleko i duboko u šumu – ravno na jedno čarobno stablo.

Bilo je to stablo na kojemu ne rastu ni lišće ni plodovi, već pravi pravcati dijamanti!

Pod stablom se nalazio svadljivi starac Daris. Kad je Daris vidio Lorana kako visi sa stabla – poludio je! Počeo je vikati na dječaka, zašto mu remeti njegov mir, zašto se vere po tom stablu, odakle je on uopće i slična pitanja. Loran se sav zbunio i počeo je plakati.  U tom su trenutku naišla dva prijatelja Andi i Emanuel. Rekli su Darisu da ne viče na Lorana, već da se ode malo okupati u obližnju rijeku – neka malo ohladi tu uzavrelu glavu!

Starac je mrmljajući otišao do rijeke.

Andi i Emanuel, odlučili su pomoći Loranu da nađe put do svoje kuće. Hodajući kroz šumu, naišli su na jedan visoki toranj.

Pored tornja čula se neka vika. U podnožju se nalazio vitez Luka Š., a na samom vrhu tornja princeza Ariana.

Andi, Emanuel i Loran došli su do viteza Luke Š. i pitali ga što se to događa. Vitez Luka Š. je rekao da u tornju živi bezobrazna i sebična princeza Ariana koja svih koji se približe njezinom tornju vrijeđa i sa tornja baca krumpire na prolaznike.

Andi, Emanuel i Loran nisu mogli vjerovati da jedna princeza može biti tako bezobrazna!

U tom se trenutku začulo neko šuškanje – približavali su im se veliki mačak Vito i njegov najbolji prijatelj Luka B.

Luka B. je počeo vikati na Luku Š. – rekao mu je: „Pusti princezu Arianu na miru, nije ona kriva što je tako sebična i bezobrazna!“. Luka Š. na to je povikao: „Pa kako nije ona kriva, ona odlučuje o svojem ponašanju – dakle, to da bude sebična i bezobrazna njezina je odluka, nije ni moja ni tvoja!“.

Princeza Ariana ih je s tornja čitavo vrijeme gađala s krumpirima pa su se dečki morali povući malo dalje od tornja.

Mačak Vito zamolio ih je da svi skupa sjednu na travu da im nešto ispriča. Dečki su se složili, fino su se smjestili na travu i pretvorili u uši.

Mačak Vito ispričao je dječacima ono što je već ispričao Luki B. – kako se on voli šuljati po šumi i prisluškivati sve i svakoga te da je otkrio strašnu tajnu!

U blizini se nalazi jedan predivan dijamantni dvorac, ali u njemu živi zločesti vještac Arien i njegov pomoćnik Ajdin. Oni su ti koji su bacili kletvu na princezu Arianu i ona je zbog te kletve postala sebična i bezobrazna.

U tom je trenutku dječak Luka B. (koji je potajno bio zaljubljen u princezu Arianu!) ustao i rekao: „Idem ja sad pokazati vješcu Arienu i njegovom pomoćniku Ajdinu! Pa ne mogu oni tako bacati kletve uokolo, to nije lijepo!“.

Otišao je do vješca Ariena i njegovog pomoćnika Ajdina, očitao im je bukvicu i oni su se posramili. Rekli su Luki B. da se oni jednostavno vole zafrkavati i da im je baš bilo zabavno baciti kletvu na princezu Arianu, a priznali su i da su bacili kletvu na starca Darisa i da je zato tako svadljiv! Luka B. im je rekao da je to smiješno samo njima, a nije smiješno ni starcu Darisu ni princezi Ariani, a ni svim onim ljudima po kojima je bacala krumpire!

Arien i Ajdin su shvatili – ne možeš samo tako nekoga zafrkavati, svi ljudi imaju osjećaje i ako si bezobrazan prema njima možeš ih jako povrijediti.

Rekli su da će isti čas otići u svoj magični dvorac i skinuti kletvu i sa starca Darisa i s princeze Ariane. I tako su i napravili.

Luka B. odlučio se vratiti nazad do visokog tornja da vidi je li kletva uspješno skinuta.

Kada je došao tamo imao je što i vidjeti! Princeza Ariana bila je ispred tornja i zajedno sa Loranom, Andijem, Emanuelom, Lukom

 Š. i mačkom Vitom gulila je krumpire!

Princeza je odlučila zajedno s dečkima napraviti najfinije njoke na svijetu. Rekla je da je baš bezveze bacati krumpire na prolaznike, bolje ih je skuhati i napraviti njoke i fino jesti i upoznati nove prijatelje.

I tako su svi oni postali pravi pravcati prijatelji. Dječaku Loranu pomogli su pronaći put do kuće, a putem su sreli i starca Darisa koji uopće više nije bio svadljiv već jako ljubazan i dobrar, a Luka B. i princeza Ariana su se naravno zaljubili, ali o tome više u nekoj drugoj bajci…

Čiča miča – gotova je priča!

Priču su povodom Međunarodnog dana dječje knjige smislili i sastavili učenici 1. i 4. razreda: Loran Batelić, Daris Murtić, Emanuel Špodnjak, Andi Peštalić, Luka Širol, Ajdin Zukić, Vito Načinović, Arien Trumić, Luka Blašković i Ariana Verbanac uz vodstvo knjižničarke Slađane Jukić