Kroz eko-selo vodio nas je osnivač te udruge za ekologiju i kulturu Igor Raman Drandić, a družili smo se i s njegovom suradnicom koja se bavi programom terapije pomoću konja.

Upoznali smo naravno i konje, odnosno, oni su upoznali nas. Naime, radi se o senzibilnim životinjama koje funkcioniraju na način da one same prilaze ljudima, ovisno o energiji koju ti ljudi odašilju. No naši su učenici naravno mali pozitivci s velikim i otvorenim srcima pa tu nije bilo nikakvih problema. Vrlo smo se brzo sprijateljili. I to ne samo s konjima, već i s dva crna psa koja su nas razigrano pratili u našem obilasku, a mi smo ih mazili, pazili i naravno hranili (onako malo, posljednjim zalogajčićima koje nismo mogli sami pojesti).

Prošetali smo se šumskom stazom, koja je osim mirnoće, svježine i zelenila kojom se gotovo svaka šuma može pohvaliti ipak bila nešto posebnija. Naime, razni su znakovi upućivali na mjesta gdje ima vila i hobita, gdje se u stijenama mogu vidjeti obrisi krokodila i Indijanca, jedna je čak bila oblika prave kraljevske stolice pa smo se ponosno smještali na nju, zaustavili smo se pored stabla gdje se može zamisliti prava (ali iskrena!) želja, divili se bršljanu koji uz stablo raste na mučeći ga pritom, već se onako nježno obavija oko njega, na jedno smo se stablo zatim penjali, a na drugom ljuljali.

Izašavši iz šume došli smo u samo selo. Neobično raspoređeno, oslikano i izrađeno pomalo neuobičajenim, ali svakako prirodnim materijalima. Pomalo čudesno .

Tamo smo otplesali, otpjevali i ručicama odsvirali melodiju sasvim prikladnu ambijentu u kojem smo se nalazili, posložili smo se nakon plesa u uvijek lijep oblik srca koji je uspješno fotografiran s obližnjeg tornjića. Potom smo poslušali vodiča koji nam je neprestano pričao zanimljive spoznaje i naravoučenija, a izašavši iz sela odlučili smo se malo i odmoriti.

Odnosno, odmarali smo se od trčanja kroz labirint napravljen od biljaka, sav mirisan i nježan, a kakav mu je oblik, onako iz zraka, mogli smo promotriti popevši se na pravu kućicu na stablu koja se nalazi u njegovoj blizini. Gore-dolje, gore-dolje, dok se svi učenici nisu nauživali i penjanja i pogleda.

Došlo je potom vrijeme da nešto praktično i naučimo. Što bi to u prirodi moglo biti korisno znati? Zapaliti vatru, sasvim je prikladan odgovor. Kako je zapaliti, ali i na koji je način možemo 'doživjeti' sve nam je to objasnio i pojasnio naš svestrani vodič.

Vatru smo zapalili, povezali se s njom na jedan simpatičan i djeci dražestan način – u krugu se sjedilo i razgovaralo o važnosti zajedništva, mira, dobrote i ljepote čiji je potencijal u svima nama, ali i o važnosti očuvanja Zemlje, doma koji svi mi dijelimo. Pomoću kamenja i grančica (nešto tvrđih), a koje su se nalazile u blizini okupili smo se u krug i ponovili melodiju koju smo na samom početku naučili.

Ritmičnu, lako pamtljivu koja je odzvanjala kasnije u autobusu, na povratku kući. Učenici su ipak male spužvice, s prirodnim osjećajem za ljepotu, spontanost i nježnost kojom nas boravak u prirodi može ispuniti.

I takav je nekako i sam izlet bio, pomalo izvan okvira onog svakodnevnog (i naravno važnog) sjedenja u školskim klupama i učenja raznih zanimljivoća o svijetu oko nas.

U eko-selu Eia, na jedan smo dan postali sasvim istraživači, osluškujući, njuškajući i gledajući dan je zbilja postao i ostao čudesan.