Dana 19. i 20. listopada učenici 4. razreda matične škole otputovali su u Vodice na terensku nastavu. Vodice su malo mjesto na Ćićariji udaljeno svega 6 km od slovenske granice. Terenska nastava organizirana je u suradnji s Natura Histrica, javnom ustanovom za upravljanje zaštićenim dijelovima prirode na području Istarske županije. Učenici su dva dana boravili u Znanstveno edukacijskom centru „Speleo kuća“. Zanimljiva je činjenica kako je Speleo kuća nekada bila škola na dva kata jer je u Vodicama živjelo čak 600 stanovnika. Danas je ta brojka pala na svega 12 stalnih žitelja. Odmah po dolasku dočekao nas je voditelj/eduktor barba Mladen. Kako je vrijeme bilo savršeno odmah nas je odveo u obilazak mjesta i pritom nas upoznao s važnosti vode za taj kraj. Nakon toga uslijedila je pauza ispod stare lipe. Učenici su se odmah potrudili rastjerati sve medvjede, vukove, divlje svinje i ostale šumske životinje preko granice kako bi neometano i bez straha mogli boraviti u prirodi. Jedine životinje koje su ostale u selu i veselo se družile s njima, bila su tri lokalna psa. Predvečer smo proveli u Muzeju krša. Barba Mladen objasnio im je sve o spiljama, jamama i speleolozima. Razgledali su stalaktite i stalagmite kao i mnogobrojne fotografije jama i spilja. Za spilju u Eržišću mnogi nisu znali. U „dnevnom boravku“ održana je edukativna radionica o kršu. Znatiželjne četvrtaše u postavljenju pitanja prekinula je večera. Jer ipak, od boravka u prirodi brzo se ogladni. Barem neki! Nakon večere uslijedilo je natjecanje u plesu i igri „Pogodi tko sam“ na temu zanimanja vezana uz prirodu. Službeno smo otišli spavati u 22:30 sati. Neslužbeno, nismo spavali. Zahvaljujući nečijim pametnim mobitelima, alarm se oglasio već u 6:30. I to nije bio moj! Njurganje je kratko trajalo jer je već krenula akcija „Iz sobe u sobu“ te „Iz kreveta u krevet“. U 9:30 sati  krenuli smo s radionicom o zaštićenim područjima Istre. Barba Mladen se najviše zadržao upravo na zaštićenim područjima Labinštine.  Iznenadila nas je činjenica koliko je područja u našem kraju zaštićeno kao i razlozi njihove zaštite. Kad je malo zagrijalo, krenuli smo u šetnju Poučnom stazom o ljekovitom bilju. Zaključili smo kako se sve biljke mogu koristiti u rakiji. Jer zdravlje je ipak najvažnije. Putem su nam se pridružila dva uglancana konja. Doduše, samo na minutu jer ih je dječja vika prestrašila. Kad su shvatili da ta mala stvorenja samo laju, a ne ujedaju, vratili su se do ograde i pustili nas da im se divimo. Barba Mladen nas je zatim odveo putem slovenske granice. Trebalo je dosta vremena da im objasnim kako je nikako nećemo priječi, koliko god to oni željeli. Još su detaljnije razgledali specifičnosti krša kao i nekih biljnih vrsta koje rastu na tom području. Trčali su po vrtačama, gledali dalekozorom i tražili ljekovito bilje. Nakon ovakve šetnje pomislila sam da će za ručak pojesti i vuka. Prevarila sam se. Sjediti za ručkom dulje od 15 min nemoguća je misija. Kolač i ovog puta ne prolazi kao desert, već kao užina. Pogledali smo još kratko rutu pješačenja, nasmijali se animaciji  našeg kretanja i došlo je vrijeme pakiranja. Učenici su zaključili kako školu moramo preseliti u Vodice jer tu imaju brži internet od našeg, imaju stolice na kotačiće, krevete na kat, a i slaganje vreća za spavanje nismo do kraja usavršili. Moramo se opet vratiti!